Osnovna škola Zamet Rijeka

Nakon gotovo jednogodišnjih priprema, konačno je stigao i trenutak polaska! Sva četiri osma razreda u pratnji svojih razrednika te profesorica likovne umjetnosti i fizike, smjestila su se u dva autobusa i krenula putem prema samom jugu Hrvatske i krajnjem odredištu – Dubrovniku. 

Put je bio dug, no ne i naporan jer smo stalno bili zaokupljeni nekim novim vidicima, nekim novim saznanjima i spoznajom da ćemo i sami postati dio onih koji su imali sreću upijati ljepote naše predivne obale i njenih gradova-bisera.

Prvo zaustavljanje je u Splitu. Dočekao nas je okupan suncem, riva je mamila na šetnju ili odmor pod nekim suncobranom; sve puno "šušura" pa smo se i mi lako uklopili u tu atmosferu. Razgledali smo Dioklecijanove podrume, sjeli u Peristilu i slušali o povijesti ovog znamenitog grada i, naravno, dotaknuli palac Grgura Ninskog te zaželjeli upravo ono što je rekla naša "vodička": sreću, zdravlje i ljubav sebi i svojim bližnjima. Tijekom slobodnog vremena pojeli smo sladoled i popili fantastičan sok-granulat od kojeg su nam usta i zubi bili plavi. Super!

Cestom prema Makarskoj gledali smo brojne turiste koji još uvijek nisu odustajali od kupanja i sunčanja i pomalo im zavidjeli. No, Makarska nas je također dočekala raširenih ruku i ponudila ljepote svoje povijesti i arhitekture, iako je nama najdojmljiviji bio zabavni park s trampolinima, ljuljačkama i svime ostalim čime smo mogli razgibati tijelo nakon sjedenja u autobusu.

I zatim polazak u Neum, naš hotel i mjesto odakle krećemo prema svim ostalim razgledavanjima. Divili smo se kanjonu Neretve i prelijepim gradićima poslaganima uz korito rijeke, pozdravili sunce na odlasku za brdo i ušli u drugu državu, Bosnu i Hercegovinu. Hotel "Stella" nije bio baš najzvjezdaniji trenutak našeg izleta, no svejedno smo se dobro zabavili. Nakon večere imali smo disco-večer, raspjevali se i rasplesali, a zatim pošli na spavanje kako bismo prikupili energiju za sutrašnji naporan dan.

Konačno, Dubrovnik! Gužva već na prilazima, tri ogromna kruzera privezana u luci i nebrojeni turisti koji su se slijevali prema istom odredištu: Stradunu. Tu smo vidjeli najznačajnije kulturno-povijesne spomenike i divili se njihovoj ljepoti i uščuvanosti, prošetali zidinama i tijekom slobodnog vremena otkrivali pokrajnje ulice i slikovite kutke diveći se nenadmašnoj i neprocjenjivoj ljepoti koje dosad nismo ni bili svjesni. A zatim novo iskustvo – žičarom na Srđ! Penjući se, pod nama se otvarala panorama Dubrovnika i pitali smo se je li još i ljepši ovako gledan iz zraka? Prošetali smo Srđem, poigrali se i zatim polako spustili na početno odredište odakle smo se s tugom morali oprostiti od Dubrovnika i vratiti u Neum.

Još jedna vesela večer, dodatno uljepšana činjenicom da je naša prijateljica Anđela iz 8.c slavila rođendan. Njezini prijatelji i razrednica razveselili su ju tortom i učinili joj ovu proslavu zasigurno nezaboravnom.

Proveselili smo se, pjevali i plesali i tako dočekali posljednji dan ekskurzije.

Nakon odjave iz hotela i primanja pohvala za ponašanje i pristojnost, u što, naravno, nismo ni sumnjali, krenuli smo put Metkovića.

Ponajprije smo posjetili Prirodoslovni muzej Metković, gdje smo čuli zanimljive podatke o ušću Neretve koje je prirodno stanište za ptice močvarice, ali i pogodno mjesto za mrijest riba i razmnožavanje vodozemaca. U interaktivnom prostoru muzeja zadržali smo se sat vremena, igrajući se i učeći istovremeno, nakon čega smo putem mogli i promatrati ono što smo netom naučili.

Iskrcavši se iz autobusa, krenuli smo bijelom cestom prema obali, gdje su nas već čekale tri tradicionalne neretvanske lađe, spremne za ukrcaj. Plitko dno lađe zahtijevalo je poštivanje pravila ukrcaja jer se pri svakom našem koraku lađa opasno naginjala lijevo-desno. Nisu nas baš ohrabrile riječi našeg voditelja kako se ništa ne može dogoditi... I počela je vožnja. Lagano ploveći uskim kanalima i rukavcima, pitali smo se je li ovo neka zemlja iz mašte ili je sve oko nas stvarno? Netaknuta priroda, zrcalna rijeka, jedini zvukovi bili su naši glasovi, smijeh, dovikivanje... I naravno, utrkivanje, jer nije svejedno tko će prvi doći do Neretvanske kuće gdje nas je čekao ručak. Ručali smo na svega nekoliko metara od Neretve, okruženi netaknutom prirodom, nasadima jagoda, stablima mandarina čije otežale grane padaju do poda, smokvama i grožđem. Nezamislivo za nas, gradsku djecu.

Nakon ručka, probijajući se kroz trstiku i lopoče, došli smo ponovo do svojih autobusa, oprostili se od ovog raja na zemlji i krenuli prema Rijeci.

Bilo je prelijepo, gotovo bajkovito. I trajalo je prekratko....