Srebrna se obljetnica uvijek spominje uz brojku 25, a zlatna uz brojku 50. Negdje između smjestila se brojka 35, a to je upravo broj godina koje dijele 8.a generacije 1983./1984. od školskih klupa tadašnje OŠ Ivana Ćikovića Belog, današnje OŠ Zamet. Uz to, generacija je to ovogodišnjih pedesetogodišnjaka, pa kud većeg razloga za okupljanje i proslavu?

No, nije ovo prvo okupljanje nakon osnovnoškolskih klupa. Druže se „akavci“ i inače, prisjećajući se s veseljem, ali i nostalgijom, lijepih godina zajedničkog odrastanja. Razmjenjujući sjećanja poput živih fotografija, redaju se učitelji, od kojih većina više nije među nama. Njihova snažna obrazovna, ali i odgojna širina učinila je ove ljude okrenutima pravim životnim vrijednostima, koje i danas njeguju. Red školskih anegdota, red grube realnosti, slaže se torta slavljenika s najljepšim ukrasom na vrhu – osmjehom prijateljstva.

Bila je ovo još jedna u nizu lijepih večeri u kojoj smo, družeći se, shvatili da su godine samo broj, a naše prijateljstvo ono što čini ljepotu i konstantu svih tih godina i da pravu bliskost prepoznaješ upravo u tome što uvijek nastaviš priču kao da se nikada i ne rastaješ od prijatelja, već samo živiš trenutke koje ćeš mu kasnije prepričati…

Do sljedeće godine, već planiramo novo druženje i nove priče, čuvajući tako svoje prijateljstvo – ono pravo, zlata vrijedno!

Ovo je, ujedno, i prigoda za pozivanje svih ostalih bivših zametskih osnovnoškolaca da s nama podijele dojmove i uspomene sa svojih druženja (a znamo da postoje…).

Nataša Udovičić (Acinger), 8. a