preskoči na sadržaj

Osnovna škola Zamet Rijeka

Login
e-Dnevnik

Katalog knjižnice OŠ Zamet

Priloženi dokumenti:
Kamo nakon osnovne skole (1).pdf

Kalendar
« Ožujak 2021 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji

Misao mjeseca

Ožujak

Duboko vjerujem da ukoliko naporno radite možete postići ono što želite.

Znam da je to lakše reći nego napraviti, ali nemojte nikada prestati pokušavati.

Beyoncé Knowles

 

Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Red ljubavi, red propitivanja
Autor: Iva Nežić Crljenica, 13. 2. 2021.

Profesorica Nataša Acinger uputila nas je u kreativne aktivnosti na satovima Hrvatskoga jezika te podijelila s nama prekrasne radove svojih učenika:

Kako i priliči pred blagdan Valentinova, na satovima Hrvatskoga jezika razgovaramo o ljubavi, zaljubljenosti, općenito o osjećajima privrženosti i bliskosti u mladenačkoj dobi. Čitajući tekstove takve tematike, učenici šestoga razreda potaknuti su da se i sami okušaju u pisanju i izražavanju osjećaja, što, vjerujte, u njihovoj dobi nije nimalo jednostavno jer uvijek je najteže progovoriti o najintimnijem dijelu sebe. Nekolicina odvažnih ipak je uspjela ispričati svoje priče koje rado dijelimo s čitateljima.

Pred našim osmašima, pak, našao se ništa lakši zadatak – progovoriti o svojim promišljanjima, propitivanjima, strahovima i izazovima u trenutku kad su pred njima mnoge bitne odluke, ali i pritisci, htijenja i očekivanja, što izaziva buru u mislima i osjećajima. Nakon čitanja Cesarićeve pjesme Oblak, u kojoj pjesnik progovara o ljepoti posebnosti, ali i stvaranju „svojega neba“ kojim ćemo ploviti u životu, učenici su dobili zadatak napisati koji se to svjetovi kriju u njima i kako se s njima nose…

Prelijepi uradci naših vrijednih učenika doista su zaslužili trenutak pozornosti. Uživajte u čitanju!

Nataša Acinger, prof.


Sretna nesreća

 

Naša škola napokon je odlučila napraviti nešto pametno. Imat ćemo predstavu u kojoj će glumiti učenici šestih razreda.

          Ja sam se odlučila javiti i otići na audiciju, za glavnu ulogu, naravno. Djelomično jer želim izostati s četiri sata tjedno, no većinom jer sam prirodni talent. Danas imamo dva, ujedno i prva zadatka, nošenje stolica za publiku - profesore, a nakon toga slijedi audicija. Trenutno nosim stolicu od najvišeg kata naše škole pa sve do dvorane za Tjelesni u prizemlju. Slabo mi je i ne da mi se, a audicija nije ni počela. Hodam po zadnjem dijelu stepenica i BUM! Padam. Bolno, glasno padam. Profesorica trči do mene i gleda moju nogu koja će za par minuta biti prekrivena plavom i ljubičastom bojom. Kaže da nije slomljena, no da ću morati u učionicu na kraju hodnika. No, tu nailazim na problem. Ne mogu hodati te ću zbog toga morati dobiti pomoćnika. Osjećam se slabo i jadno, ali važno. Taj osjećaj važnosti naraste tri puta kada ugledam svog pomoćnika. To je Mirko. Onaj Mirko. Iz sedmog  razreda, koji pomaže profesorima oko postavljanja pozornice. Sara i Danijela zaljubljene su u njega od trećeg razreda, no meni nikada nije bio ništa posebno. Sada bih rado preinačila svoju izjavu. Visok je i ima plave oči. Doduše, to se prije dva mjeseca nije primjećivalo. Njegova neuredna kosa sada je uredno ošišana, a njegovi zubi prekriveni aparatićem sada su razvučeni u širok osmijeh. No, nije samo zgodan i lijep, već i neizmjerno pažljiv.

          Da budem iskrena, nikad prije nisam bila toliko sretna što sam trapava i smotana.

Nika Jelušić, 6.d

                              

 Svjetovi u meni

Svjetova u meni, koliko i mora na planeti. Mirna, burna, tamna, svijetla, velika, malena, crna, bijela...                                   

  I kao što ona udaraju, divljaju, oblikuju, tako i u meni borba svjetova koji me pokušavaju usmjeriti.  Kamo?                                                                                       

Tko zna.  Jedino sam sigurna da će biti  valovito, malo sunca, malo kiše, oluja, a ja ću jedriti kroz pobjednički svijet kako najbolje umijem. Veseli me što imam toliko svjetova za istražiti.                                                                                       

Nekako čekam da se pojavi neka meni nevidljiva sila koja će umiriti ta mora, koja će zasvijetliti i najdublje i najtamnije svjetove, da pronađem put, smisao kojim ću kročiti. Nadam se da ću prepoznati trenutak kada spoznam svoj svijet, da ga dočekam raširenih ruku i ogoljele duše da se upustim u nepoznato, zajedrim morem i oplovim svoj svijet.                                                                                   

 A do tada, zadovoljit ću se brojanjem tih svjetova, upoznat ću ih jednog po jednog, upijati mirise i okuse širokih prostranstava što mi nude. Moja nada i moje želje su velike. Strpljenje će mi dati potrebnu mirnoću da prepoznam onaj svijet kojim ću zaploviti.                                                                                         

 Nadam se.

 

                                                                              Lucija Damjanović, 8.a

 

Svjetovi u meni

„Svjetovi“ je riječ koju ne bih upotrijebio opisujući nutrinu čovjeka. Više mi liči na nekakav reljef koji je nastanjen mišljenjima, ambicijama, ciljevima i problemima koji uvijek postoje.

Reljefa ili svjetova ima beskonačno, a na koje će sjati sunce,  ovisno je o mojim odlukama i posljedicama koje te odluke snose. Često se zamagle ti svjetovi, često pokisnu. Čak se i zapale, ali ne toliko često kao i ostale pojave. Mislim da nitko ne može dokučiti baš na koliko figurativnih kilometara kvadratnih se pruža njihov reljef, jer su toliko različiti, puni grozota i blaženih sreća da je nemoguće zapamtiti svaki detalj. Samo ona najljepša i najgora iskustva se pamte. Osim ako. Osim ako se netko osjeća toliko sigurnim i sretnim na nekom svojem reljefu da se nastani tamo. Natjera sunce da zauvijek sjaji na taj skromni djelić svijesti te uspješno zaokruži svoju svrhu na ovome svijetu. Mnogi ljudi još traže taj svoj reljef, mnoge jadne duše ga nikada neće naći jer nemaju snage za to. Za mene, ja ga još uvijek tražim. I ne mislim ga pronaći toliko brzo... jer ljepota mladog života je u istraživanju i novim iskustvima. Tek kad ostarimo... kada istražimo sve što htjeli jesmo i kad prepoznamo pravi trenutak... tad je pravo vrijeme. Znat ćemo kad ga ugledamo.

Do tada ima još svega i svačega, zato uživam u vremenu koje mi je dano.

Andre Tomulić, 8.a

 

Ljubav na hodniku

 

Vučem se hodnikom

okružen vikom,

srce mi bije

kao nikada prije.

 

Ispred mene zelene oči,

kao da će mi u srce doći,

crna kosa duga

dolazi do struka.

 

Pogledam u jednu stranu

pogledam u drugu,

vidim izlaza nema,

što mi se sprema.

 

Krenem naprijed kao konj u galopu,

kao mornar u svom brodu,

dođem do nje i kažem joj jedno:

„Tvoje srce samo meni je vrijedno“.

 

Dino Jakovljević, 6.d

 

Svjetovi u meni

  Svaki čovjek ima svoj karakter, sustav po kojem ga prepoznajemo, pa tako i ja. Ovaj sastavak  pišem o svojim svjetovima i za svoje svjetove da si u budućnosti pomognem sada ih organizirajući.

  Prvi svijet je neki, posve mali, koji malo toga govori o meni, totalno napušten pustinjski planet, samo osnove koje svjetlo može vidjeti, no on je samo gruba površina moga sustava. U drugom prstenu je svijet mojih zanimanja, onoga u čemu uživam, ono što osjetim i ono što ne volim. Sve je to izmiješano na jednoj planeti, no ipak ih je vrlo lako razaznati. U trećem je prstenu planet razmišljanja, to je procesor moga sustava, veoma koristan. U četvrtom prstenu su dva blizanska svijeta, Mašta i Realnost. Realnost ima veliku gravitaciju, no  trudom mogu postići svoje ciljeve i približiti se Mašti, a kada Mašta odleti iz svoje orbite, što se ne događa često, Realnost ju uvijek uspije privući nazad zajedno sa mnom. Zadnji planet je daleko u daljini, do njega ne dopire svjetlost, na njemu je samo tama. Taj planet crnje boje od najcrnje  doista je tajanstven. Na njemu su sve tajne moje i svi najdublji osjećaji moji pa  i da živiš na planetu Mašte cijeli svoj život, pogodio ne bi što se na planetu  tom skriva duboko u noći, niti što, niti koliko. To je jedno moje posve skriveno mjesto.

  Iako možda nema puno planeta i života u mome sustavu, to je moj posebni sustav i ako bi se bilo što  u njemu promijenilo, to bih bio posve jedan drugi ja.

 

Lovro Kegalj, 8.a

 

Školska ljubav

Bio je to normalan dan u školi. Iako su bili predmeti koje ne volim, taj ću dan zauvijek pamtiti.

Kada je završio prvi sat, trebala sam prijeći cijelu školu kako bih došla do učionice u kojoj imam sljedeći sat. Prolazila sam školom i odjednom - bum! Raspad sistema. Sve se dogodilo toliko brzo da nisam znala ni što se događa. Prijatelji jednoga dečka gurnuli su ga na mene. Sve knjige koje sam imala u rukama pale su na pod. On se sagnuo da mi pomogne podići knjige. Kada smo se pogledali, imala sam osjećaj da su svi leptiri ovoga svijeta u mome trbuhu. Sjao je kao sve zvijezde na nebu zajedno. Odmah sam znala da je to ljubav na prvi pogled. Podigao mi je knjige, nasmijao se i svatko je otišao na svoju stranu. Osvrtali smo se jedno za drugim. Sljedeći dan nisam znala ni kako se zove ni koji je razred, pamtila sam samo njegov predivan osmjeh i slatko lice.

              Bio je to dan koji ću zauvijek pamtiti, isto kao i njegov predivan osmjeh.

 

Lana Sušanj, 6.d





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju